Autor: KOŠ magazin, Žarko Dapčević Daba
U svom tekstu o još jednoj legendi sa edž- yu prostora Souly, bloger ovog sajta Koš magazin, spomenuo je zvezdinu legendu Slobodana Bobana Jankovića, i nahvalio moju malenkost kako sam ja eto nadenuo onaj prefiks „srpski Leri Bird“. Iskreno, voleo bih da je tako i da je to mojih ruku delo, ali je taj naziv dobio od novinara još dok je igrao u dresu Panioniosa i nakon meča Mesađero – Panionios, gde je Boban Janković postigao 41 poen i direktno svoj tim odveo u sledeću rundu kupa Radivoja Koraća. Ali je zahvaljujući tome Souly meni dao šlagvort da napišem tekst o ovom sjajnom košarkašu koji nas je nažalost prerano napustio, i na jedan tragičan način prekinuo svoju košarkašku karijeru.
Slobodan Janković, ili popularni Guza, kako su ga od milošte zvali navijači Crvene zvezde, jedna je od najvećih legendi košarkaškog kluba sa Malog Kalemegdana. Njegov život i tragičan kraj jesu priča koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Košarkaš koji je iznad svega voleo svoju Crvenu zvezdu, i maltene ceo svoj košarkaški život je proveo u njoj; košarkaš kojem je prvom njegova Zvezda povukla dres sa brojem 8 iz upotrebe, košarkaš koga su voleli navijači Crvene zvezde kod kojih sećanje na njihovog Guzu ni dan danas ne jenjava.

Boban Janković je rođen 15. decembra 1963. u Lučanima. Od oca Dragoljuba i majke Radmile koja je radila kao vojni stručnjak u fabrici „Milan Blagojević“ u Lučanima, gde su živeli sve do Bobanove sedme godine, kada se zbog medicinskog tretmana i školovanja koji je bio potreban njegovoj starijoj sestri Slavenki, Boban sa svojom porodicom seli i dolazi u Beograd.
Još kao beba je bio napredan: rodio se sa pet kilograma i dve stotine grama, sa deset meseci je prohodao, sa dvanaest progovorio, a sa dve godine je već počeo da se druži sa loptom. Obožavao je fudbal i Crvenu zvezdu, a tu ljubav je Boban nasledio od oca Dragoljuba koji ga je još dok su živeli u Lučanima vodio u Beograd na Zvezdine utakmice.
Prva dva razreda osnovne škole Boban je pohađao u OŠ „ Ivo Andrić“ na Kanarevom Brdu, a zatim se seli na Novi Beograd i prelazi u školu „Branko Radičević“. Bio je vrlo dinamično dete i posedovao je natprosečnu inteligenciju, te je osnovnu školu završio kao vukovac. Mnogo je voleo matematiku i fizuku, te je učestvovao i na brojnim takmičenjima iz tih predmeta, sa kojih je donosio i nagrade.
Nakon završene osnovne škole, Boban upisuje srednju mašinsku „Prvi maj“, gde nastavlja sa odličnim uspehom i sa donošenjem nagrada iz matematike i fizike. Pored ta dva predmeta, fenomelno se služio i engleskim jezikom. Majka Radmila je, inače, bila njegov najveći oslonac tokom celog života, od detinjstva pa sve do kraja, i osoba sa kojom je sve lepe i teške trenutke delio i proživljavao. Otac Dragoljub je bio veliki zvezdaš, te je imao želju da mu sin Slobodan jednog dana igra fudbal u Zvezdi. Međutim, Boban je bio mnogo viši od svojih vršnjaka i na insistiranje mama Radmile oni idu na Mali Kalemegdan, pošto je tih dana (septembra meseca) Crvena zvezda objavila konkurs za prijem na probna testiranja za generaciju rođenu 1963. godine, i kasnije.
U Francuskoj ulici, u osnovnoj školi „Prva proleterska“ na beogradskom Dorćolu, Crvena zvezda je testirala zainteresovane klince, te je potom tridesetak dečaka par meseci treniralo pod budnim okom Mileta Protića Prote, a samo je Boban prošao probu.
Prota je imao nepogrešiv njuh za mlade talente, te je u Bobanu prepoznao buduću košarkašku zvezdu. Iako su Proti prigovarali i pitali ga šta vidi u tom malom koji po konstituciji nije obećavao – on bi samo lakonski odgovarao da će mali biti odličan košarkaš! Na sreću njegovu i našu, ni tog puta Protin instikt nije omanuo.
Boban je trenirao i napredovao iz pionira u kadete, iz kadeta u juniore gde će ga voditi Aca Janjić, ispostaviće se njegov prijatelj za ceo život, koji će biti uz Bobana kasnije kada bude bilo najteže.
Nakon završene srednje škole, Boban upisuje Prirodnomatematički fakultet. Školovao se paralelno sa igranjem košarke, ali je došao do trenutka kada je trebalo prelomiti: fakultet ili košarka – i odabrao je ovo drugo. Prevladala je ljubav prema sportu i Crvenoj zvezdi.
U juniorima Crvene zvezde pruža zapažene partije. Na nagovor Mileta Protića, Ranko Žeravica je došao na jednu od juniorskih utakmica Crvene zvezde da vidi klinca o kome svi pričaju, i nakon samo pet minuta gledanja utakmice napustio je meč, a Boban je već sutradan bio prebačen u seniorski tim.
Već sa 17 godina je debitovao za seniorski tim Crvene zvezde, kada ga je Ranko Žeravica bacio u vatru, i nije pogrešio. Rodila se nova zvezda koja će naprečac osvojiti simpatije i srca navijača crveno-belih. Za prvi tim Zvezde je debitovao na utakmici u večitom derbiju 29. novembra 1980, protiv Partizana, gde je u porazu svog tima 87:89 dao četri poena. Debi kakav se samo poželeti može.
Tada je beogradska publika po prvi puta mogla da vidi golobradog sedamnaestogodišnjeg mladića. Igrao je deset minuta i za to vreme je odlično čuvao svog protivnika Bobana Petrovića. Od tog novembarskog dana, Janković se ustalio u prvom timu crveno-belih i bio je među 12 na svim utakmicama. Te sezone je Boban debitovao i na evropskim utakmicama, u polufinalu protiv Huventuda u Pioniru, gde je postigao šest poena, ali to nažalost nije bilo dovoljno da Zvezda zabeleži pobedu, taj meč je izgubila sa 73:82.
Iako ga je krasio veliki talenat nije voleo mnogo da trenira, uvek bi se oslanjao na inteligenciju i talenat koji je nesporno posedovao. U svojoj debitantskoj sezoni 1980/81 je nastupao na dvadeset utakmica i postigao 32 poena. Već sledeće sezone, 1981/82 dobija veću minutažu i igra na više utakmica, a samim tim i postiže više poena i polako počinje da se nameće treneru Žeravici, te je u toj sezoni odigrao 29 utakmica i zabeležio 57 poena. Kod Ranka Žeravice je bukvalno bio momak za sve, igrao na nekoliko pozicija, a bio je prvi bek dvometraš na jugoslovenskim prostorima.
Janković 1982. odlazi na odsluženje vojnog roka, prvo u Prijedor a zatim u Banjaluku, u rod vojske auto-jedinica. Jedna zanimljivost u vezi Bobana i vojske je ta što je prvih mesec dana armije služio u civilnoj odeći, jer nisu mogli ni uniformu a ni cipele da mu nađu po meri, pa je tako morao da sačeka da se specijalno izrade čizme i cipele, kao i da se uniforma prilagodi njegovoj visini. I u armiji je bio veoma voljen i cenjen, nije se izdvajao od drugih vojnika. Dok je bio u vojsci trenirao je sa igračima republičkog ligaša Mrakovice iz Prijedora.
Nakon armije se vraća, i u sezoni 1983/84 dalje napreduje: odigrao je 38 utakmica i postigao 237 poena. Te sezone je odigrao sa Zvezdom svoja prva dva finala: finale Kupa Radivoja Koraća, kao i ono čuveno finale plejofa sa Cibonom. Nažalost, iz oba su i Zvezda i Boban izašli kao poraženi. Sa reprezentacijom Jugoslavije nastupa na Balkanskim igrama u Grčkoj i osvaja srebrnu medalju.
Boban još više učvršćuje svoj status u prvom timu Crvene zvezde 1984/85, te je odigrao 41 meč i postigao 355 poena. Na žalost, on je i te sezone odigrao još jedno finale plejofa, ali su i ovoga puta i Zvezda i Boban ostali kratkih rukava po pitanju trofeja. U Evropi nisu ponovili uspeh iz prošle sezone. Ponovo sa reprezentacijom Jugoslavije nastupa na Balkanskim igrama u Rumuniji i ovoga puta osvaja zlatnu medalju.
Sledeće sezone, 1985/86. je isto bilo, što se Bobana tiče: 32 utakmice i 287 poena. Njegove igre su se te sezone se utopile u sivilo celog tima, pa je na kraju sa mesta trenera otišao Ranko Žeravica, a nasledio ga je Vlade Đurović, koji je prethodne godine osvojio titulu prvaka sa ekipom Zadra. Dolaskom Vlade Đurovića za trenera pozicija Bobana Jankovića se menja, jer Vlade vidi u njemu lidera tima i želi da on predvodi ekipu ka zacrtanim ciljevima, shodnim reputaciji Crvene zvezde. Po sopstvenom Bobanovom priznanju, on nije još bio spreman na taj tako odvažan i odgovoran korak u svojoj karijeri.
Dolaskom Vlade Đurovića, Crvena zvezda se, posle fenomenalne pobede u Zagrebu u polufinalu protiv Cibone, ponovo plasirala u finale plejofa, ali kao i prethodnih godina ostala je kratkih rukava. Upravo gore pomenuta utakmica je jedna od najdražih pobeda i utakmica Slobodana Jankovića. U toj sezoni, 1986/87, Boban je odigrao 32 utakmice u svim takmičenjima i postigao 309 poena.
I naredne sezone 1987/88 Crvena zvezda je igrala pod vođstvom Vlade Đurovića, a Boban Janković na 40 utakmica postiže 383 poena. Zbog osrednjih rezultata Đurović na kraju prvenstva odlazi iz Zvezde, ali će kasnije opet ukrstiti put sa Bobanom. Mnogo puta Vlade je izjavio da nikada u svojoj karijeri nije trenirao inteligentnijeg igrača.
Po svojim kvalitetima Boban je mogao da se meri sa najboljim igračima tog vremena, međutim, radna etika koju nije baš imao, sprečavala ga je da maksimalno iskoristi svoj dar i talenat. Bio je pravi all round igrač, posedovao je fantastičan šut, znao je dosta puta da postigne koševe iz nemogućih situacija, ali je takođe umeo i da uputi neverovatne asistencije. Vrlo često je pogađao koš sa osam-devet metara, što je protivničke igrače i navijače dovodilo do očaja. Nepotrebno, energiju je trošio na svađe sa sudijama, jer nije trpeo nepravdu.
Uz Zorana Moku Slavnića kao trenera Crvene zvezde, dolazi do punog izražaja nesporan Bobanov talenat, i on počinje da pruža odlične partije koje su se od njega i očekivale. Prema sopstvenom priznanju, Moka ga je podsticao da što više koristi svoj šut za tri poena, iz osnove mu je promenio način igre i pronašao mesto u timu gde je mogao da pruži maksimum. Posedovao je veliko srce, bio je fajter, borac, imao je ogromnu želju za pobedom. On se prosto igrao košarke, nikome nije priznavao da je bolji, već je to morao na parketu i da dokaže.
Boban je obožavao Zvezdu i zbog njega su navijači punili Pionir, kao i klinci, koji su dolazili na Mali Kalemegdan da treniraju i postanu novi Jankovići. Znao je da posle treninga ostane i vežba slobodna bacanja, a klinci mlađih kategorija, koji bi se zatekli tu, oduševljeni što mogu biti blizu takve igračke veličine, sa uživanjem bi mu dodavali loptu dok bi on kao od šale vezivao po nekoliko serija slobodnih bacanja.
U sezoni 1988/89 Boban je odigrao 35 utakmica i postigao 464 poena, što je do tada bio njegov rekord po broju datih koševa u toku jedne sezone. Iz tog perioda postoji i anegdota, kad se kladio u 100 franaka sa svojim velikim prijateljom, fudbalerom Partizana Vladimirom Vermezovićem, da će Zvezda te sezone dobiti moćni Partizan, za koji su igrali Divac, Paspalj, Đorđević, Grbović (Zvezda je bila totalni autcajder). Tako je i bilo, Zvezda je dobila Partizan, Vermezović je izgubio opkladu, a Boban je bio jedan od najboljih igrača. Vermezović je šeretski prokomentarisao to što je izgubio opkladu: “Gledaj ga kako igra kada su 100 franaka u pitanju”.
Boban je protiv Partizana kao po nekom nepisanom pravilu pružao najbolje partije, nije se štedeo, pobeda nad večitim rivalom mu je predstavljala najveću draž i znao je to da na sebi svojstven način i proslavi. Dosta puta je isticao kako mu je Duci Simonović idol koji je takođe protiv Partizana pružao vrhunske partije.
Iako je Boban počeo da pruža odlične partije i sa Mokom našao neku nevidljivu nit i hemiju koja ga je pogurala u igrača vrhunske klase, počeli su i nesporazumi sa upravom kluba. Janković je, kao Zvezdino dete, smatrao da je u odnosu na neke druge igrače stavljen u drugi plan, sporenja su nastala i zbog visine obeštećenja, jer je hteo da ide u inostranstvo a uprava nije htela da se odrekne svog najboljeg košarkaša.
Boban je odbio da ode na pripreme, već je sa svojim starim trenerom Acom Janjićem počeo da radi individualno. Dolazi zatim do smirivanja tenzija, Slobodan se vraća terenu i igri, i pruža najbolje partije u svojoj karijeri. Postaje drugi strelac lige. Bio je najzaslužniji što je te godine Zvezda igrala dva finala: plejofa i finale Kupa (posle punih 14 godina). Na žalost Zvezde i njenih navijača, u oba finala je naletala na Jugoplastiku koja je tih godina nemilosrdno vladala prostorom Jugoslavije, a i Evrope, gde je bila i šampion Starog kontinenta.
U sezoni 1989/90 Slobodan Janković je odigrao 32 utakmice i postigao je 695 poena. Ta godina mu je, pored odlične igračke sezone, donela radost i u privatnom životu – 5. marta 1990. dobija sina Vladimira, koji će kasnije nastaviti njegovim stopama.
Na žalost, iako je Boban pružio fenomenalne partije, ostao je na snazi tihi rat sa upravom, pa u sezoni 1990/91 Boban prelazi u novosadsku Vojvodinu, a kao trampa za njegov prelazak u Zvezdu dolazi mladi Dragan Tarlać. Greška koja je napravljena vrlo brzo će se pokazati kardinalnom, jer ekipa bez Bobana nije bila ista: Zvezda u toj sezoni igra plejaut i bori se za opstanak.
U godini koju je Boban proveo u Vojvodini pokušavao je da se uklopi u tim. Došao je kao veliko pojačanje, ali se nije tako ponašao: prilagodio se timu i trudio da što više razigrava saigrače, pa je tako dao svega 186 poena, što je daleko ispod učinka koji je imao u Zvezdi. Sa ekipom Vojvodine je završio sezonu na petom mestu, što je predstavljalo u ondašnjoj ligi izuzetan uspeh i do tada najbolji plasman Novosađana.
Nakon završenog prvenstva, posle jednog telefonskog poziva iz Zvezde, spakovao je kofere, iako je u džepu imao ponudu iz Italije, ponovo je ljubav prema Crvenoj zvezdi pobedila. Novo rukovodstvo Zvezde, uz pomoć ljudi iz sportskog društva, ispravlja grešku svojih prethodnika i vraća Jankovića na Mali Kalemegdan, uz obećanje da će ispuniti ono što mu se po ugovoru dugovalo. Boban, i pored toga što je bio već jednom izigran, na datu reč prihvata poziv i stavlja se na raspolaganje treneru Dušku Vujoševiću, koji je tog leta došao iz Partizana i preuzeo mesto trenera od Zorana Moke Slavnića.
Na žalost, vrlo brzo prividno primirje između Bobana i uprave biva ponovo narušeno. On napušta pripreme, vraća se u Beograd i ponovo sa svojim starim prijateljem, trenerom Acom Janjićem, radi individualne treninge. Pun gorčine, Slobodan je dolazio i na ideju da ostavi košarku i posveti se biznisu. Negde u to vreme je otvorio menadžersku agenciju Edžtra. Crvena zvezda počinje prvenstvo bez njega, i u prva tri kola doživljva poraze, pa čelnici iz sportskog društva daju Bobanu garancije da će dobiti obećano (proširenje stana), te se on priključuje ekipi od četvrtog kola. Zvezda će zabeležiti i četvrti poraz, ali će zato već od petog kola dobiti novu dimenziju i fizionomiju i zaređati sa pobedama, nošena prvenstveno Bobanovom energijom.
Zvezda će vezati šest uzastopnih pobeda, Boban će celu tu sezonu odigrati maestralno, pa će i poneti titulu MVP prvenstva. Nažalost, opet će ostati bez titule prvaka države, jer će u finalu Partizan biti bolji. Tada je Partizan imao šampionsku ekipu koja će se iste sezone okititi titulom evropskog prvaka. Po sopstvenom priznanju, jedina neostvarena želja mu je bila da osvoji titulu prvaka sa njegovom Crvenom zvezdom. Te sezone je odigrao 27 utakmica i postigao 662 poena za Crvenu zvezdu.
Odlične partije koje pružao u Zvezdi su ga stavile i na širi spisak reprezentativaca Jugoslavije za Olimpijske igre u Barseloni 1992, ali zbog sankcija koje su bile uvedene našoj zemlji na tome je i ostalo. Ironijom sudine, ili čega već, Bobanu će treća utakmica finala plejofa biti poslednja u najdražem dresu, u njegovoj Crvenoj zvezdi. Svoj debi, svoju prvu utakmicu odigrao je protiv Partizana daleke 1980. godine, a svoju zadnju utakmicu završava sa Partizanom 1992.
Za deset godina aktivnog igranja u Crvenoj zvezdi, Boban je odigrao 326 utakmica i sa skorom od 201 pobede i 125 poraza, nalazi se na šestom mestu večne liste po broju odigranih mečeva. Postigao je 3481 poen i nalazi se na 13. mestu večne liste strelaca. Najviše poena na jednoj utakmici dao je u sezoni 1989/90: 39 u meču protiv Zorke iz Šapca, koji je Zvezda dobila rezultatom 109:88. Takođe je i prvi na listi igrača sa najviše odigranih mečeva u plejofu (52 utakmice). Najbolji strelac Crvene zvezde je bio u sezonama 1989/90 i 1991/92 . U maju te 1992. godine, tačnije 18. maja, umire Bobanov otac Dragoljub, što je za njega predstavljalo veliki udarac, no mora da nastavi dalje.
Poziv za nastavak karijere stiže iz Grčke, od njegovog nekadašnjeg trenera sa kojim je radio u Zvezdi. Vlade Đurović ga je pozvao da pređe u grčki Panionios. Taj tim dovodi američkog mladog igrača Pi Džej Brauna, koji je 29. pik sa drafta, takođe su hteli da dovedu Stiva Hensona, beka Milvokija, ali je on odustao zbog porodičnih problema, te se Đurović okreće Bobanu Jankoviću, za grčke ljubitelje košarke nepoznatom igraču. Bilo je dosta sumnji i skepsi povodom pojačanja koje je doveo, čak su im pre starta sezone predviđali borbu za opstanak, jer su dovedeni jedan mladi Amerikanac i jedan Srbin, nepoznat i u poznim igračkim godinama.
Međutim, ta dva pojačanja, kako su posle i sami kazivali – najeftiniji a najbolji – su svima koji su sumnjičavo vrteli glavom i podsmevali se vrlo brzo zapušili usta. Boban je na premijeri za Panionios ubacio 30 poena i na prečac postao ljubimac navijača. Kako je sezona odmicala, dvojac Panionisa je sve bolje igrao, pa se tako Panionios, umesto da se bori za opstanak, plasirao u plejof i borio za titulu. I u kupu Radivoja Koraća su činili čuda, pa su tako jedan italijanski Mesađero, koji je u svojim redovima imao Dina Rađu, izbacio iz daljeg takmičenja. Pobedili su ih usred Rima, a Boban je na toj utakmici postigao 41 poen. Štampa je narednih dana nadugačko pisala o novom srpskom Leriju Birdu.
Boban je i dalje bio isti, igrao se košarke, svi ti hvalospevi u novinama ga nisu promenili. Pošto su tada prema Jugoslaviji važile i dalje ekonomske i sportske sankcije, on je gledao svaki slobodni trenutak, a uz blagoslov svog trenera Vlade Đurovića, da skokne do Beograda. Napunio bi kola namirnicama i kućnom hemijom pa donosio porodici i prijateljima, gledao je da svakome pomogne koliko može. Samo tri dana pre povrede je sa svojim velikim prijateljem Vladimirom Vermezovićem pravio spisak srpskih sportista u Grčkoj koji bi bili radi učestvovati u sakupljanju humanitarne pomoći.
Panionios je igrao plejof i u polufinalu je odmerio snage sa moćnim Panatinaikosom. Tog 28. aprila 1993. godine se igrala četvrta utakmica polufinala. U 33. minutu i 27. sekundi meča se desio trenutak koji će iz korena promeniti Bobanov život. Pri rezultatu 56:50 za Panatinaikos, napad je bio za domaću ekipu Panioniosa, i Boban je primio loptu u protivničkom reketu, postigao koš, ali je sudija prilikom postizanja koša kontakt sa odbrambenim igračem okarakterisao kao faul u napadu, i Bobanu dosudio petu ličnu. Vidno iznerviran sudijskom odlukom, obrušio se ka konstrukciji koša, udario glavom u nju i srušio se na parket obliven krvlju.
Prvi su mu prišli Vranković, igrač Panatinaikosa i sudija. Boban je u svesnom stanju tražio lekara Panioniosa i ličnog prijatelja Kacifarakisa, i rekao mu da ne oseća noge. Odmah je stavljen na nosila i hitno prebačen u Opštu bolnicu u Atini, gde su na snimku otkrili prelom šestog pršljena. Lekari se nisu usuđivali da izvrše operaciju. Na insistiranje vlasnika Panatinaikosa Janakopulosa, vlasnika farmaceutske kompanije, iz Patre je došao najpoznatiji grčki neurohirurg dr Papadakis i odmah tražio operaciju, koja je bila izuzetno teška i komplikovana, trajala je tri i po sata. Kako jedan deo mozga nije funkcionisao, Boban je bio priključen na aparate.
U toku noći kada je Boban prebačen u bolnicu i za vreme operacije ispred bolnice je bilo 6.000 navijača Panioniosa koji su se molili i čekali vesti o svom idolu. Prvih četrnaest dana Boban je bio u komi. Mesec dana nakon povrede stiže nova nevolja, dobija upalu pluća i tada nastaje borba za život koja je trajala punih 14 dana. Levo plućno krilo mu je otkazalo, temperatura se danima nije spuštala ispod 40 stepeni. Zahvaljujući dr Bilanoviću, ličnom Bobanovom prijatelju, koji je tih dana bio pored njega, krišom, da ne vide kolege grčki lekari, rekao je mama Radmili za izmrvi andol pa su mu direktno ubrizgali u želudac, što ga je i spasilo.
Tri meseca pored njega je bila majka Radmila. Osim nje i supruge Dragane, još su samo tri osobe mogle da ulaze kod Bobana: Vlade Đurović, njegov trener, Isidor Kuvelos, član uprave Panioniosa, i Janis Fragulis, Bobanov veliki prijatelj i navijač Panioniosa koji će i kasnije ostati uz njega.
Novine i TV stanice su izveštavale javnost o stanju Bobana Jankovića. U bolnici je bila i knjiga posvete gde su se navijači, a i ljudi dobre volje upisivali, pisali poruke Bobanu da izdrži, slali telegrame, crteže, pisma za brz oporavak.
Uključili su se mnogi ljudi koji su hteli da pomognu, sakupe novac za Bobanovo lečenje. Tako je Vladimir Cvetković poslao dva vrhunska neurohirurga iz Srbije specijalnim avionom, a mora se uzeti u obzir da su tada vladale sankcije i da se nije moglo tako lako izlaziti iz zemlje. I redakcija Koša, specijalizovanog časopisa za košarku, koji je tada izlazio (bio je do dana današnjeg najbolji časopis za košarku koji je izlazio na ovim prostorima, a postojao je u periodu 1989-1994) je uložila maksimalne napore i u rekordnom roku uspela da oko plemenite ideje okupi jugoslovenske reprezentativce (došli su iz raznih krajeva sveta) i odvede ih u Atinu na meč sa reprezentacijom Grčke, naravno uz saglasnost FIBA i njenog generalnog sekretara Bore Stankovića. Treba pomenuti i veliko prijateljsko razumevanje Košarkaške federacije Grčke, a sve u humanitarne svrhe za fond za rehabilitaciju njihovog teško povređenog druga Bobana Jankovića.
Sakupila su se tada najzvučnija imena: Alvertis, Patavukas, Janakis, Sigalas, Papadopulos, Ikonomu, Fasulas, Hristodulu, Đorđević, Danilović, Saša Obradović, Trifunović, Paspalj, Jovanović, Radović, Lončar, Savić, Koprivica, Cvetković, Stevanović. Tom prilikom je sakupljeno 100.000 dolara. S obzirom da se naše ekipe ni reprezentacije ni u jednom sportu nisu smele takmičiti van granica, ovo predstavlja vrhunski podvig ljudi, novinara iz redakcije Koš koji su ovo izveli.
Takođe, sav prihod od četvrte utakmice finala plejofa Olimpijakos–Panatinaikos je bio uplaćen u Bobanov fond. Iz Atine Boban ide u London, u bolnicu Stouk Medavil. U Londonu je bio četiri meseca na lečenju da bi se nakon toga vratio u Atinu gde mu je priređen neverovatan doček. Sve je podsećalo na doček olimpijskih pobednika ili osvajača medalja na nekom od evropskih i svetskih borilišta: transparenti, zastave, povici na srpskom „Bobane majstore“, tone cveća i kolača po grčkom običaju. Gospodin Veduris, predsednik Panioniosa, je izjavio: „Boban i Panionios su nerazdvojni pojmovi, nećemo štedeti truda, vremena i para kako bi se ponovo vratio potpuno zdrav među nas. U toj našoj nameri svaka pomoć je dobrodošla, ali ako moramo sami, daćemo sve od sebe za njegov oporavak.“
Dan nakon povratka bio je i specijalni gost na utakmici Panionios-Olimpijakos. Više se njemu skandiralo nego Janakisu, Fasulasu, Paspalju. Tim Olimpijakosa, tačnije kapiten Kaburis, mu je pre početka meča darivao plaketu kao znak poštovanja i želje za što brži oporavak, i da sve bude kao što je nekada bilo. Pred sam start meča, igrači Panioniosa zajedno sa trenerom su spojili desne ruke i gledajući u Bobana uzviknuli: „Borićemo se za tebe Bobane!“ Tako je i bilo, Panionios je te večeri dobio Olimpijakos sa 83:72, i to je bio i prvi poraz Olimpijakosa te godine u svim takmičenjima u kojima je igrao. Boban je posle te noći mogao mirno da spava, znao je da ga niko nije zaboravio.
Nakon godinu dana od povrede, Boban Janković po prvi put dolazi u Beograd, Srbiju, gde ga na aerodromu čekaju njegovi prijatelji Miško Prelević, Ranko Dakić, Snežana Zorić, Jovo Maksimović i rodbina. Grupa 7 je u novosadskom Spensu 11. juna 1994. organizovala humanitarnu utakmicu pod nazivom „Svi Bobanovi prijatelji“. Najzaslužniji za ovu akciju je bio Bata Đorđević, a Novosađani su još jednom pokazali svoju humanost i ispunili Spens do poslednjeg mesta: 7000 ljudi je prisustvovalo ovoj humanoj akciji. Novosadska publika je mogla da vidi Danilovića, Đorđevića, Bodirogu, Prelevića, Obradovića, Sretenovića, Dragutinovića, Pavićevića, Jovanovića, Zorkića, Bolića, Lončara, Stojkovića, Rebraču, Stevanovića, Tomaševića, Lisicu, Cvetkovića, Ilića, Mavrenskog, Ivanovića, Mavrenskog, bugarskog reprezentativca Mladenova kao i dva igrača Panioniosa – Karagutisa i Vagelisa. Na klupi su sedeli trener evropskog prvaka Želimir Obradović i trener jugoslovenskog šampiona Vladislav Lale Lučić. U invalidskim kolicima kraj samog terena sedeo je čovek zbog kojeg se sve ovo dešavalo. Često nije mogao da sakrije suze.
Nakon završetka humanitarne utakmice, 45 minuta – svi Bobanovi prijatelji i publika ovacijama su pozdravljali Bobana Jankovića i sve učesnike te priredbe. Još jedan mali detalj vezan za tu priredbu: Žarko Paspalj, iako je bio sprečen da dođe i prisustvuje otkupio je celu zapadnu stranu hale kako bi makar na taj način pomogao, kada več nije mogao svojim ličnim prisustvom.
Nakon toga Boban odlazi u banju Selters kod Mladenovca. Osećao je neke pomake u lečenju, terapija u banji je davala rezultate, ali na žalost, posle operacije koju je obavio na VMA vratila ga je na početak. Ide zatim u Igalo na oporavak, pa se posle lečenja u Igalu vraća za Atinu.
Godinu i po dana nakon povrede Boban doživljava još jedan težak udarac. Naime, razvodi se od supruge Dragane, te će kroz svoju borbu nadalje morati da ide sam. Grci ga dva puta šalju u Švedsku na lečenje, Boban ne gubi nadu pokušava i da radi pored svih nedaća koje su ga zadesile. Prvo u Beogradu, a zatim i na Kipru otvara turističku agenciju. Zbog Grčke birokratije je bio primoran da se jedno vreme preseli na Kipar i tamo je prijavio agenciju. Nekoliko godina je pokušavao da radi, ali s obzirom na burne devedesete kod nas, to je sve bilo kratkog daha.
U međuvremenu je završio trenersku školu, koju je započeo još dok je igrao u Crvenoj zvezdi. Kupuje kuću podno Avale na Trešnji, kako bi što bliže bio banji Selters i kako bi mogao da što bolje nastavi lečenje i da ima adekvatan medicinski tretman.
Godine su prolazile, a Boban je polako postajao zaboravljan od svih. Zimi bi dane provodio u Atini, a leti na Trešnji, gde bi nastavio sa rehabilitacijiom. On je 2002. radio i kao menadžer i trener u malom atinskom klubu Olimpijadi. Prvi put posle deset godina, 11. maja 2002, Boban posećuje Mali Kalemegdan, mesto svojih košarkaških početaka. Ovog puta u društvu 12-godišnjeg sina Vladimira, na čuvenu košarkašku tvrđavu dolazi u invalidskim kolicima, ali sa vidnim uzbuđenjem i odličnim raspoloženjem, što se ponovo nalazi u društvu starih prijatelja
Prilikom jednog dolaska u Atinu, Rajko Žižić, bivši košarkaš i legenda Crvene zvezde koji je bio i Bobanov saigrač, a u to vreme predsednik skupštine KK Crvena zvezda, posetio je Bobana, te je posle tog susreta pokrenuo inicijativu a klub je prihvatio u saradnji sa Upravom za sport Ministarstva sporta i prosvete, da grad Beograd i mnogi drugi sponzori organizuju humanitarni meč, kao i da se prikupe sredstva kako bi se kupio i dodelio stan Bobanu Jankoviću.
Boban će biti angažovan i u organizacionom odboru paraolimpijskih igara 2004. u Atini, te je uspeo na poziv KK Crvena zvezda da ponovo dođe na Mali Kalemegdan prilikom predstavljanja tima za sezonu 2003/04, gde mu je tom prilikom predat dres sa brojem 8 koji je u njegovu čast povučen iz upotrebe. Pored njega su bili prisutni kao svojevrsno iznenađenje i članovi tima iz ’80-ih godina nazvani za tu priliku All star tim: Dabić, Avdija, Petović, Radović, Ilić, Trifunović, Koprivica, Pavlović, Karadžić i trener Žeravica.
Na žalost, među njima nije bilo iznenadno preminulog Rajka Žižića, koji je bio najviše zaslužan za pokretanje akcije. A 25. februara 2004. u hali Pionir pred 3000 ljudi održan je humanitarni meč između Crvene zvezde i izraelskog Makabija. Sav prihod od utakmice išao je Bobanu.
Zatim 6. marta 2004. Boban je prisustvovao utakmici Jadranske lige, 24. kola, između Crvene zvezde i Zadra, gde je bio dočekan ovacijama, a navijači su prvo u znak podrške i zahvalnosti Bobanu predali sliku – kolaž najlepših koreografija sa severne tribine, a potom celu utakmicu skandirali njegovo ime. Crvena zvezda je tu utakmicu dobila rezultatom 96:91.
Grčka vlada je 2004. Bobanu pomogla i dodelila mu da vodi radnju Toto sport, koja se nalazi odmah do stadiona Panioniosa, gde je prodavao karte za utakmice i igre na sreću, pa je mogao da od toga sebi obezbedi koliko-toliko neku sigurnost. Beogradska publika Bobana će poslednji put videti 3. jula 2005. godine na oproštajnoj utakmici njegovog velikog rivala, ali i prijatelja Aleksandra Saše Đorđevića, na kojoj je bio specijalni gost. Ostaće upamćene i njegove suze koje nije mogao da sakrije, ali će biti upamćene i ovacije koje je dobio od navijača Partizana.
U maju mesecu 2006. Boban zbog neodložnih poslova oko firme koju je vodio od 2004. mora da se vrati u Atinu. Mnogim ljudima je verovao i mnogi su se okoristili o njega; tako je i bilo i sada, kada su neljudi još jednom izigrali njegovo poverenje, te je morao da sanira gubitke koje su drugi napravili.
Na poziv prijatelja 28. juna iste godine, iz Pireja odlazi na Rodos na odmor. Međutim, negde na pola puta, Bobanu je pozlilo. Kapetan je brod usmerio ka obližnjem Sirosu, kako bi se Jankoviću ukazala pomoć, ali pre ulaska u luku veliko srce nekadašnjeg miljenika navijača Crvene zvezde je prestalo da kuca. Preminuo je u sredu uveče, 28. juna. na Vidovdan 2006. godine, u 43. godini, ostavivši za sobom 16–godišnjeg sina Vladimira.
Grčki mediji ovu vest su objavili kao udarnu. Čim je čuo tragičnu vest, gradonačelnik Nea Smirnija je zamolio ljude Sirosa da prebace Jankovićevo telo u Atinu zbog sahrane, i da će se on pobrinuti za sve troškove.
Slobodan Boban Janković sahranjen je u subotu, 1. jula 2006. na Atinskom groblju Nea Smirni, uz prisustvo nekoliko hiljada ljudi, uključujući i navijače rivalskih klubova. Pored članova porodice i najbližih prijatelja, sahrani su prisustvovali i Dejan Tomašević, Vlade Đurović, Dragan Tarlać i Branko Đurović, lekar koji je lečio Bobana, te Fasulas, Hristodulu, Kalaicis. ..
Panionios je povukao dres sa brojem 8, koji i dan danas stoji podno svodova njihove dvorane, kao i velika slika koja stoji u hali sa Bobanovim likom.
*link ka tekstu na sajtu koš magazina: http://kosmagazin.com/daba-o-bobanu-jankovicu-srpskom-leriju-birdu/

Ostavi komentar